Stijena

    Ne zovi me!
    Jer ja ne zelim cuti
    Ni buku, ni smijeh.
    Ja sam rijeka sto ploveci samocom
    Sluti
    Da niko nece cuti huk njedara mojim
    Koji i spasa, i kraja nudi
    Putniku koji puteva svojih
    Izgubi pravac i sad se boji
    Da vec i smisao
    Zauvijek
    Gubi.

    Jer kada cujem tvoj blagi sapat,
    Kako kroz vene valove dize
    Srce se-Stijena
    pred valom rusi
    Krvavi cvijet sto nekada davno
    Ljubav je snio, sada se susi.
    I svi su snovi za sva vremena
    S'tobom otisli put zaborava
    I ponor, slutim
    Da sve je
    Blize.

    A da si znala sto htjedoh reci
    Da samo rijeku mogla si cuti
    Trenutka jednog gubila ne bi
    Da sve sto stoji na putu sreci
    Odagnas jednim osmijehom vedrim
    Mirno da plovis nemirnom rijekom
    Zivot da vratis,
    Da zivot volis
    Da samo grlo suvo je moglo
    Onoga casa istinu reci.

    I cas za casom sad otkucava.
    Kazaljke sata paraju tamu
    Cekaj!!!
    Mozda za koji minut...
    Ona i dodje.
    Mozda sad spava.
    Pusti da sati u nocnom plamu
    Uniste opet glas sto je zove.
    I neka prodje
    Do slijedeceg trena
    trag od sve silne ljubavi ove.
    Dok cas za casom sad otkucava.

    Kad tijelo vise ne moze dalje,
    iznova snu ga slatkome predaj
    Nek taj kraj bude
    pocetak novi.
    PROKLET NEKA SI!!!!
    Bar tada rijeci
    te izgovori.
    Ne boj se vira sto srce krije,
    Dah vedrine tvoje ocaj ce pokopat.
    Strahovi i suze sto u samoci lijem
    Bice sahranjene jednim
    poljupcem
    Tvojim.

                                                                                             Ddrove 2001
    

1