Paranoja
 

    Dok sklapam oci
    Osjecam kako tamni oblaci
    Skrivaju nebo i svjetlost guse.
    Na tren pomislim da nece proci
    da izlaz nemam iz svoje duse.

    I kroz tunele, gdje suludi znaci
    besmislom prate krivinu srca
    Sto se odbija zidom od bijesa
    Dok razum bjezi, krije se...
    Puca.

    Dal' da ga pratim? Dal' da se krijem?
    Il' slijepo lutam molec za oprost
    Pred strasnim tronom dok grijehe lijem
    Dzelatu Svetom-Sudiji svome
    Dodji, rece mi. Pogledaj sada
    Sve sto naci ces i carstvu mome.

    Prodjoh kapijom gledajuc' nebo
    Ne marec pritom na korake svoje.
    I krv se prosu prije no znadoh
    Narandzastim, njeznim cvijetom paraonje.

    Dzelat podize svoju ostru kosu
    Obljeskom oka ostricu pratih.
    Kraj - Mozda i mir je blizu.
    Srce, pokreni se!
    I ja tad shvatih...

    Otvorih oci u beskrajnom strahu
    Vazduh ne stedih za grudi svoje.
    U praznoj sobi krvav je ostao
    Zakljucan,
    Rumen,
    Cvijet Paranoje.

                                                                        Ddrove 2001