IVANA
 

    Pojavila se, zastala samo.
    U trenu rekla pozdrava rijeci.
    Kao prolaznik, iduci tamo
    Gdje samoca moze bol da izlijeci.

    Pet godina si u tamnici uma
    Trazila boli, misli da stanu
    U olujnoj noci pritisak hladni
    S’tobom je cekao snove da padnu.

    Bjezis,
    A ne znas kome ni kuda.
    Trazis
    Dok ruke hladnocu grle
    Ivana, shvati-Prokletstvo svuda
    Kud krenes pratice
    Inteligentnost
    Misao luda
    Gdje god da tvoje misli pohrle.

    I sanjao sam
    Mislis-Nisam u pravu.
    U nevjerici guzvajuci rukav
    Kao luda.
    Rekla si glasom parajuci tamu:
    “Samo da znate-
    Ja ne znam kuda!
    Sjeti se-Proslost
    Bez buducnosti stoji
    Sutrasnji dan bez juce mi svice
    Sanjam ulicu I mir sa kojim
    Nekada jedno bilo je bice”.

    Ja zelim da odem lagano u snu,
    i to ukratko sve bilo bi
    Cekaj!
    Zar ljudi imaju snova na dnu?
    -Djecijeg placa zeljni smo svi.

    I ti dok prikovana za zemlju
    Sanjas krila-
    Suze sto lijes potresaju tlo.
    Ivana,
    Zamisli kako ulica pusta bi bila
    Da praznoca hoda
    Stopama tvojim
    I zlo
    Dok sunce sneno umire
    Uzas da nosi mislima mojim.

    Sto nam je dato uzmi.
    Napravi najbolje s’tim sto umijes.
    Zatvori oci i pogledaj:
    Ti znas.
    Ti smijes!
    Bar ti razumijes.
    Razlog ce doci.
    Ivana, ne daj
    One na koje ko' sunce
    Grijes.
    

                                                                                        Ddrove 2001
 
 
 
  1